Marko Rakić
Voziti BMW seriju 7 90-ih godina prošlog stoljeća bilo je “nešto”. Kad biste sjeli u auto i napravili nekoliko kilometara, točno ste znali da se nalazite u nečem posebnom. Veselio sam se tomu da osjetim kako je to bilo, s obzirom da je u mom starom 735i bilo teško steći takav dojam radi neočuvanosti vozila. Još me samo jedan dan dijeli od mog novog oldtimera (“novi oldtimer”) te nestrpljivost raste, pogotovo zato jer znam da idem po pravu stvar. Ako je prijatelj Dejan s nečim jako zadovoljan, onda znači da taj auto zaista ima sve na svom mjestu. Čujem se s njim još oko nekih sitnih detalja te se na kraju dogovaram da ćemo se naći u Munchenu na autobusnom kolodvoru.
Napokon! Krenuo je autobus prema Njemačkoj, čeka me samo 17 sati puta, ali sam se zato naoružao glazbom i filmovima. Film niti jedan nisam uspio pogledati do kraja – neki me nisu zaintrigirali da ih pogledam do kraja, dok sam na nekim drugim zaspao. Highlight puta su svakako dva vesela prijatelja u redu sjedišta iza mene – njihovo izuvanje cipela i smrad pokvarenog krumpira pamtit ću cijeli život. Zbilja, ljudi bi mogli malo više pripaziti na higijenu kad kreću na put prijevoznim sredstvima gdje zatvoreni prostor dijele s drugim ljudima… Pratim navigaciju, vidim da smo već blizu Munchena, stoga spremam stvari da budem spreman za izlazak.
Nakon kratkog pješačenja s Dejanom, stižemo do prave sedmice – ostao sam bez teksta. Unatoč mrklom mraku, sijao je kao oprana tava, baš se vidjelo da je prava stvar i auto koji je održavan na najvišem nivou. Ako kome znači, u njega je lijevano ulje Adinol, mislim da to dovoljno govori. Sjedamo u auto, opet ostajem bez teksta. Idemo na test vožnju i do obližnje benzinske da nešto pojedemo i popijemo prije puta. Nasuprot pumpe je nekakav noćni klub te je puno mladih vani. Dvojica mladih momaka došla su do auta te se raspitivali. Jedan je bio u zadovoljavajućem stanju, drugi je bio pomalo usumporan. Fora trenutak je bio kad smo otvorili haubu, dečki su prvi put u životu vidjeli V12 i njihova reakcija bila je neprocjenjiva, vjerojatno i dijelom što nisu očekivali takvo nešto. Pozdravljamo ih, ubrzo se Dejan i ja rastajemo te krećem na put.
Ovo je prva fotka koju sam napravio u svom novom E32 i drugu nikakvu nemam s puta, ali mislim da će biti dovoljno 🙂 Dvostruka stakla, EDC (electronic damper control) i sveukupno dobro stanje auta pridonijelo je maksimalnom luksuzu tijekom putovanja. Također, sjedala su poprilično mekana i na duge staze ne umaraju vozača, što zajedno s tišinom u kabini čini vožnju gotovo opuštajućom. Uz glazbu iz vremena kad je ovaj auto bio aktualan te vrlo rijedak promet na autocesti, napravio sam nekakav vid vremeplova te potpuno uživao u tome. Ponašanje auta bilo je fantastično, unatoč obilnoj kiši na nekim dionicama. Čak me i potrošnja iznenadila – iako nisam vozio pretjerano brzo (uglavnom od 120 do 140km/h), 825 km sam prešao s punim rezervoarom bez da se upalila lampica za rezervu. Ipak, valja napomenuti da je rezervoar zapremine skromnih 100 litara 🙂
Mic po mic i starac je ugledao starca u dvorištu. Kad sam ih stavio jednog pored drugog, tek sam tad shvatio kako je zamišljen E32 i kakav je dojam ostavljao na prolaznike. Bez obzira što mi je bilo drago da sam sve uspio odraditi, umor je svoje odradio i dan odmora bio je prijeko potreban. Osvanuo je lijep sunčan dan, baš onakav kakav mi je trebao da bih u detalje pregledao aute i pronašao neke tipične mane od koji boluju stari auti. Koliko god sam se trudio, ništa nisam uspio pronaći, auto je bio u izvanrednom stanju čak i za 5 godina stara vozila. Vidio sam neke sitnice koje i sam mogu napraviti, ali generalna slika je bila veoma dobra. O tim sitnicama i još nekim sitnim preinakama se čitamo za dva dana.
Komentiraj
Morate biti registrirani i logirani za komentiranje.
Registracija traje 15 sekundi, a pomaže nam da portal zadržimo civiliziranim i kvalitetnim. Hvala.